Nazvala sam sve poznanike i prijatelje koji bi mi mogli pomoći i rekla im da tražim malu kuću u Istri. Javio mi se prijatelj, rekao da njegov prijatelj iz Istre poznaje agenticu za nekretnine i ”ima jednu tako malu kuću kakvu ti tražiš, inače njihova agencija prodaje samo velike, skupe kuće, ali eto, zbog njega su nešto malo našli za tebe”. Odjurila sam u Istru, našla se s agenticom na benzinskoj pumpi, sjela s njom u auto i krenula malim cestama kroz istarska sela. Nisam vidjela nikakvu sliku kuće niti sam išta o njoj znala, vozila sam se u nepoznato. Kad smo se u Brčićima zaustavili pred kućicom, na licu mi se razvukao osmijeh od uha do uha. U prvoj sekundi mi se svidjela, isti tren bih rekla: ”Kupujem!”. Otvorila sam vrata, ušla u kuću, i u zraku osjetila nježni, fini miris pršuta. Kako? Odakle? Potpuno renovirana i nadograđena, kuća u kojoj je sve novo, zamirisala mi je po pršutu.

Puno godina kasnije, sjedila sam kod susjeda, pila kavu i tada prvi put čula priču o mojoj kući. Izgrađena je 1838. kao kućica sa samo jednom prostorijom. U njoj su nekad živjele dvije none koje su imale najbolji pršut u čitavom kraju. Pokraj kuće držale su svinje. Bile su vrlo siromašne, ali vrijedne. Sušile su pršut, pekle kruh i nesebično davale – djeca iz čitavog sela dolazila su k njima. Bile su kao dvije svetice. Ja sam tu energiju odmah osjetila u kući i ona me najviše privukla. A na gredama koje ja još uvijek imam, nekad su visjeli njihovi pršuti.
Kad uđete u neki prostor, najvažnije je kako ga osjećate i kako se u njemu osjećate. Sve ostalo može se promijeniti.

Vaša Simona.