Jeste li se ikad zapitali što biste učinili da osvojite jack pot? Što biste radili, u što uložili novac? Mene je to pitanje zateklo u jedno rano proljetno jutro na putu iz Graza u Zagreb. To je zadnjih godina postala moja redovita tjedna ruta – putujem jako rano ujutro, kad svi spavaju i ne mogu ni s kim razgovarati pa mi je na praznoj cesti najčešći suputnik radio. Tako sam i tog jutra vozila prema Zagrebu kad su na radiju javili da je sretni dobitnik iz Danske osvojio jack pot od tri milijuna eura. Ne igram lutriju, nisam pratila objave dobitnika niti očekivala dobitak, nego sam se tada prvi put zapitala – a što bih ja učinila da osvojim jack pot? Evo, da mi sad netko da tri milijuna eura, što bih s njima? Zamislila sam se. Kupila bih apartman u New Yorku, da, to bih napravila! Ali… što će mi apartman, ne idem toliko često u New York, mogu biti i u hotelu. Možda stan u Londonu? Ma ne, London mi se uopće ne sviđa toliko. Znam, kupila bih kuću na moru, na samoj obali, prvi red do mora. Ok, može. Ali to košta milijun. Što ću s ostala dva? Nemam pojma. Meni uopće i ne treba dobitak na lotu kad ne znam što bih s novcem.

Vozila sam dalje, a u glavi mi se i dalje vrtjela tema jack pota. I onda je došla ideja koja je zasjala jače od svega – znam što bih, ja bih se ”igrala tvrtke”! Osnovala bih tvrtku, svoju, po svojim pravilima!

Oduvijek sam bila vrijedna pčelica, veliki radnik. Za druge. Menadžiram tuđe tvrtke, s detaljnim business planom, bez rizika, s velikim ciljevima, sigurnim profitom… Osnovala bih tvrtku bez pritiska, imala bih taj novac i igrala bih se. I vozila sam se dalje i razmišljala dalje – pa treba li meni ta lutrija da otvorim firmu? Za otvaranje imam novac. Koliko košta održavanje firme? Ok, imam novac i za to. A što će raditi ta firma? Nemam pojma, igrat ću se…

Točno iz tog razloga i na taj način osnovala sam tvrtku Puro.

A Puro, zašto Puro?

Neobična priča o mojoj ”tvrtki za igru i stvaranje” nije tu završila. Kad sam odlučila da ću je osnovati, zamislila sam da će se zvati Nomis i partneri. Nomis kao izvedenica mog imena Simona. Zamolila sam odvjetnicu da tako registrira tvrtku, a ja otputovala na Šri Lanku. Sutradan me nazvala odvjetnica: ”Sutkinja je odbila ime tvrtke – ne može Nomis i kakvi partneri kad je osnivačica samo jedna… Brzo reci neko drugo ime”! Ja na drugom kraju svijeta, ne znam gdje mi je glava, a kamoli koje bih ime dala firmi. I sjetim se hotela Puro u Palma de Mallorci – imali su svoj dizajn, svoju glazbu, beach bar, cijeli koncept koji mi se jako svidio. Za mene je ime Puro značilo nešto čisto, jednostavno. Ne kruto puristično, opterećeno, nego nešto čisto i prirodno, što puni energijom, daje slobodu da budeš ono što jesi i stvara prirodno okruženje baš za tebe. I kažem

odvjetnici: ”Pitaj prolazi li Puro?” ”Ali moraš još nešto dodati, Puro trgovina ili nešto”. Ma kakva trgovina, pomislila sam: ”Neka bude Puro nekretnine!”.

Nakon toga i po istom principu spontanosti i prirodnosti počeo se slagati Puro tim – ljudi su dolazili i odlazili dok se energije nisu posložile i svatko došao na svoje mjesto, gdje se najbolje osjeća i najviše pridonosi.

Ali, zašto vam pričam o nastanku Pura? Da znate iz kojeg je motiva i energije nastao, kako smo do njega došli, kako radimo i kako želimo ići dalje. Da osjetite da je Puro čista ideja, inspiracija i ljubav. Nastao iz igre i lakoće, bez opterećenja bilo kakvih očekivanja, business planova, negativnosti i pritiska. Puro je čista kreacija puštena da teče prirodnim tokom, to je dizajn života, način razmišljanja, povratak čovjeka njegovom prirodnom stanju.

Dobro došli doma!

Vaša Simona.

Godišnji odmor često sam provodila u Istri. Posebno sam voljela dolinu Mirne, predio oko Motovuna i Grožnjana i jednom sam, promatrajući predivni krajolik s motovunskih zidina, pomislila: ”Ja ću jednom tu u Istri imati kuću”. ”Jednom” je u mojoj glavi tada značilo ”nekad… u mirovini, kad budem imala 70 godina”. No svemir me očito čuo drukčije jer sam samo nekoliko godina nakon toga prodala svoj prvi stan u Grazu i prvi put u životu imala novac. To je bila nova situacija za mene jer nikad dotad nisam imala novac ”na hrpi”. Ono što bih zaradila, uložila bih u nešto novo, živjela sam u neprestanom pokretu, novac je morao teći, sve mi je bilo u flowu. I tada, sa samo 39 godina, našla sam se u situaciji da imam novac s kojim nisam znala što bih. I ništa mi drugo nije padalo na pamet osim rečenice s motovunskih zidina.

Odmalena sam voljela životinje. Iako smo živjeli u gradu, u jednoj vili u Mariboru, imali smo zečeve, mačke, pse jer je to bila moja ljubav, udomljavala sam životinje i brinula se o njima, posebno o malim štencima naše kujice. Kad sam otišla od kuće, dugo nisam mogla imati kućnog ljubimca jer sam živjela u stanu, jako sam puno radila i nisam imala vremena. Sve do jednog dana…

Svi su mi govorili da sam luda. Stalno sam na putu i u poslu, radim 80000 kilometara godišnje, živim na relaciji Austrija-Slovenija-Hrvatska, kako ću imati psa!? Znala sam i ja, ali želja da opet imam psa bila je jača od svih racionalnih argumenata. A bio je i u tome neki poseban osjećaj, čak pritisak, da moram ići tim putem, da je to sljedeći korak u mom životu…